U vremenu pandemije koronavirusa, sport je stao. Pravo je vrijeme za podsjećanja na velike utakmice, rezultate i medalje, ali i za ankete.

Sedmi u našoj rubrici na 14 pitanja odgovara nekada sjajni pivot, a sada trener mađarske Orošhaze, Ratko Đurković. Član slavne generacije Lovćena, koja je dva puta bila šampion SR Jugoslavije, ima i bronzu sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj 2001. godine.

Igrao je i za Metaloplastiku, Partizan, Bidasou Irun, Pik Seged, Bosnu, a karijeru je završio u Lovćenu 2010. godine.

Tu je i počeo trenersku karijeru, a kasnije je vodio klubove u Makedoniji, Grčkoj, Mađarskoj, BiH, Kataru i opet u Mađarskoj, gdje je sa Orošhazom obezbijedio opstanak i prije odluke da se sezona poništi...

Najbolji tim svih vremena po tvom mišljenju?

- Ovo je malo nezahvalno, prije svega što mlađe generacije znaju samo sadašnje igrače. Svi su oni jako dobri, ali ja pamtim i one druge, tako da se teško odlučiti. Ovo je moj izbor - golman Tjeri Omeje, lijevo krilo Patrik Čavar, lijevi bek Nikola Karabatić, sredni bek Štefan Levgren, desni bek Aleksandar Tučkin, desno krilo Irfan Smajlagić i pivot Magnus Vislander.

Najbolji tim od rukometaša sa kojima si igrao?

- Golman Nenad Puljezević, lijevo krilo Vladan Matić, lijevi bek Nenad Peruničić, srednji bek Nedeljko Jovanović, desni bek Blažo Lisičić, desno krilo Aleksandar Knežević i pivot Dragan Škrbić.

Ko su najbolji igrači sada, ali i svih vremena?

- Sada su najbolji Sander Sagosen i Kristina Neagu. Za najbolje svih vremena se teško odlučiti, ali zbog svega što su osvojili biram Karabatića i Hajdi Loke.

Sa kim si najbolje sarađivao na terenu?

- Biću konkretan - sa cijelom onom generacijom Lovćena, koja je bila šampion SRJ. Jako smo se dobro slagali, znali se, tu je bilo najviše akcija, sa Đukom (Goran Đukanović), Petrom (Kapisoda), Čuturom (Dalibor)... Većina nas je tada izbačena u prvi plan i rukometnu orbitu.

Kojim dometima stremiš?

- Da u onome što radim napredujem i učim, imam veliki motiv da ispunim kapacitete najviše što mogu. Kad se prihvatim posla, želim da postanem najbolji što mogu, a da pored svoga ostanem normalan čovjek.

Koji rezultat nikad nijesi zaboravio, i u pozitivnom i u negativnom smislu?

- Sve titule su jako bitne, posebna ona prva sa Lovćenom. To je ekipa u kojoj sam počeo da igram rukomet, ta šampionska titula, kad vidiš roditelje, rođake, prijatelje, cio grad da slavi, to je neki drugi nivo u odnosu na sve ostale. Osjećaj kad si doma je fenomenalan, to se ne zaboravlja. Naravno, pamtim i osvajanje medalje na Svjetsko prvenstvu 2001. godine, biti na postolju je fenomenalno. Negativno je naravno 4. mjesto na Olimpijskim igrama u Sidneju. To je bila katastrofa, jer smo propustili dvije šanse za medalju na najvećoj smotri. To boli.

Šta si najmanje, a šta najviše volio da radiš na treninzima?

- Mogao bih da kažem da mi je bila teška prva sedmica priprema, kada krenu te upalice, ali ne mogu da kažem da to nisam volio, jer sam veliki radnik. Najviše sam volio kad sezona počne. Volio sam da treniram, a najviše iščekivanje utakmica. Nerad mi je nepoznat, nikad nisam propuštao treninge.

Da nisi bio rukometaš, šta bi bio?

- Odlučio sam da budem rukometaš. Generacija Nina Adžića, Jovana Martinovića, Ranka Popovića, Stanojevića i postalih domaćih momaka je igrala u Prvoj ligi i tad smo svi mi „poluđeli” za njima. Otkad sam počeo sa 12 godina da treniram, znao sam da ću biti rukometaš, nije mi se otvaralo razmišljanje da bih mogao da budem išta drugo.

Ratko Đurković zaustavlja tada 19-godišnjeg Mikela Hansena

Koji tvoj talenat, zbog sporta, nikad nije došao do izražaja?

- Nisam talentovan za nešto drugo, niti sam imao posebne afinitete. Talentovan sam, eto, da dobro treniram i radim, da slušam savjete i napredujem. I to mi je u rukometu išlo jako dobro, jer sam imao lijepu karijeru. Možda je ta predanost moj najveći talenat, koji bi i u nekom poslu vjerovatno došao do izražaja. Ali, sa 15 godina sam ušao u prvi tim, koji je tada igrao u Drugoj saveznoj ligi SFRJ i nije bilo prostora da razmišljam o bilo čemu drugom osim o rukometu. Propustio sam matursku ekskurziju zbog rukometa, a znamo koliko se ona čeka. Tada je svima bilo jasno kakav uticaj rukomet ima na mene i koliko sam mu posvećen.

Omiljena knjiga?

- „Na Drini ćuprija”, nedavno sam je pročitao treći put.

Omiljeni film?

- Trilogija „Kum”.

Najbolji prijatelj u sportu?

- Puljez.

Hobi?

- Gledanje auto-moto sporta. Gledam ga stalno na TV-u, a kad god mogu idem na trke Formule 1 i Moto GP-a.

Najbolji savjet u vremenu pandemije?

- Prirodno je da budemo s porodicom, da se držimo u najužem krugu. To je sada posebno dobra stvar za nas sportiste, jer smo često odvojeni od porodica. Ovo je idealna situacija da se ponovo povežemo sa najbližima.