Piše: Jovanka Radičević, prvotimka Budućnosti i kapitenka „lavica”

Bio je avgust. Majka me je odvela prvi put na trening u parku kod Sportskog centra.

Trening je vodila Nataša Cigankova. Bilo je puno djevojčica i dječaka, smijeha i razonode. Od tog trenutka, pa sve do danas sa istom željom i žarom sam na terenu. Osjetila sam vremenom da je rukomet život i ljubav. Oduvijek sam željela loptu u rukama.

Sigurno će neko reći - lako je. Sigurno će reći - uživate, radite ono što volite i zarađujete.

Ali, i mi sportisti znamo za bol i neprespavane noći i kako nastaviti dalje, sa istom željom, nakon izgubljene utakmice. Kako ne odustati u momentima kada misliš da ne može biti bolje.

Kao i svi ljudi, tako i mi sportisti, imamo taj period kroz život kada se pitamo - zašto?

Zašto se upravo nama dešavaju neke stvari?

Samo je jedan odgovor: sve se dešava za razlogom.

Ni jednog trenutka nijesam poželjela da odustanem, naprotiv, kada god mi je bilo teško, pronalazila sam način da budem još bolja. Nije bilo lako, ali je neko gore bio uz mene i čuvao me je i pratio. Upravo kada su mislili da neću uspjeti, sebi i svima sam rekla: E, BAŠ HOĆU. To se zove KARAKTER.

Ako nemate karakter i ne znate šta hoćete u životu, bićete u problemima. Svaki dan morate postavljati ciljeve i slijediti ih napornim radom i ponovo radom i disciplinom.

Bilo je smijeha i suza, pobjeda i poraza. Sve to prati posebna emocija sa kojom živite i sa kojom se budite.

Ali, emocija koja je najjača i koja je posebna je kada obučete DRES REPREZENTACIJE i kada predstavljate sebe, svoju državu i porodicu na takmičenjima. Taj osjećaj se ne može opisati. Za to se živi, trenira svaki dan - više od svih.

Olimpijske igre su moja kruna karijere, uz zlato sa šampionata Evrope, trofej Lige šampiona i lična priznanja, kao za najbolje krilo svijeta i Evrope. Biti dio najboljih u svijetu je san svakog sportiste, a osvojiti medalju je nešto nevjerovatno.

Nikad neću zaboraviti avgust 2012. godine. Doček u tri sata, majke sa bebama u naručju koje su nas čekale da nas pozdrave nakon osvajanja olimpijske medalje. E, to se mora doživjeti. To se ne može opisati.

Zato, dragi roditelji, djecu na igrališta i loptu u ruke. Sport je nešto što će dijete da ojača i mentalno i fizički, pokazaće mu prave vrijednosti i shvatiće da u životu mora da se bori da bi bio dio najboljih. Biti dio najboljih, sigurna sam, san je svih nas.

Da se opet rodim, istim putem bih išla, bez obzira na uspone i padove. Zato se sport voli i zato se za sport živi, jer te emocije ne mogu da se uporede ni sa čim u životu.