Jovana Ilić je kod kuće, u Bosni i Hercegovini, jedva čeka da sve stane i da se vrati svom klubu. Mlada rukometašica Budućnosti oporavlja se i trenira onoliko koliko joj okolnosti dozvoljavaju. Kaže da joj je olakšavajuća okolnost što je tata rukometni trener i puno joj pomaže.
- Uz mene je non-stop. Ispred zgrade je teren i koristim najbolji trenutak da uradim trening. Možda imam i najbolje uslove za rad. Probaću ovo vrijeme što bolje da iskoristim kako bi potpuno spremna došla na treninge koji me čekaju u ŽRK Budućnost - kazala je Jovana.
Bez rukometa je teško.
- Nisam navikla bez obaveza da živim. Ali, kako svima tako i meni. Situacija je teška, posebno u gradu gdje živim. Sedam građana je zaraženo od koronavirusa, što je puno, ustvari i previše s obzirom na broj stanovnika. Koliko je ozbiljno i koliko su ljudi uplašeni pokazuje da je Kozarska Dubica peti grad u BiH, računajući broj stanovnika, virusom najugroženiji. Praktično niko ne izlazi, samo ako je nešto hitno i to sa maskom i rukavicama.
Dani, sa malo obaveza, sporo prolaze, a Jovana pokušava u krugu porodice da zaposli mozak.
- Uglavnom su te neke aktivnosti smanjene, gledam filmove, čitam knjige, treniram koliko god mogu. Eto, radim ono što mogu u datim okolnostima da radim. Naravno, vodim računa o ishrani. Optimista sam da će sve ovo da stane i da ćemo se vratiti normalnom životu.
Kaže da je srećna što je u krugu porodice.
- Vratila sam se u BiH, u posljednji čas, bukvalno. Drago mi je što sam kod kuće, ali mi nije drago pod kojim sam okolnostima došla. Zaista, jedva čekam da se vratim pravim treninzima. Nedostaje mi sve. Sigurna sam da ćemo se brzo okupiti i nastaviti gdje smo stali.
