U vremenu pandemije koronavirusa, sport je stao. Pravo je vrijeme za podsjećanja na velike utakmice, rezultate i medalje, ali i za ankete.
U 10. nastavku na 14 pitanja odgovara Milanka-Mira Čelebić, koja je po osam godina provela u Budućnosti kao igračica i trener.
Najveći uspjeh u karijeri joj je bronza na Svjetskom prvenstvu 2001. u Italiji, kada je bila u ekipi sa Bojanom Popović (tad Petrović), Majom Savić, Sandrom Kolaković, Sanjom Jovović, Ljiljom Knežević, Dragicom Miličković, Zlatom Paplacko...
Najbolji tim svih vremena po tvom mišljenju?
- Izbor je, zaista, teško napraviti jer je bilo vrhunskih rukometašica, kao što ih ima i sada, pa neka budu po dvije na svakoj poziciji, a to su - lijeva krila Nataša Cigankova i Maja Savić, lijevi bekovi Bojana Popović i Kristina Neagu, srednji bekovi Svetlana Kitić i Nike Grot, desni bekovi Marijana Tirka i Katarina Bulatović, desna krila Julija Managarova i Jovanka Radičević, pivotkinje Hajdi Loke i Ljudmila Bodnjeva, golmanike Sesilija Leganger i Klara Voltering.
Najbolji tim od rukometašica sa kojima si igrala?
- Cigankova i Savić, Popović, srednji bek Maja Bulatović, desni bek Zagorka-Koka Baštovanović, desno krilo Anica Đurović, pivotkinja Ana Đokić i golmanka Katica Lješković.
Ko su najbolji igrač i igračica sada, ali i svih vremena?
- Sada su to Neagu i Eduarda Amorim, a kod muškaraca Karabatić i Sagosen. Svih vremena Karabatić i Ivano Balić, a kod žena Popović i Neagu.
Sa kim si najbolje sarađivala na terenu?
- Sa Tanjom Jeraminok, jer sam voljela igru sa pivotmenom.
Kojim dometima stremiš?
- Prije svega mi je najvažnije zdravlje, a onda da dam maksimum i sve od sebe u svakom trenutku. Da u onome što radim svakog dana napredujem, učim, usavršavam se, da razvijem sebe i, naravno, da budem najbolja što mogu, a da slijedim svoj put.
Koji rezultat nikad nijesi zaboravila, i u pozitivnom i u negativnom smislu?
- Sigurno je to iz igračkih dana svaka titula kao i bronza sa reprezentacijom 2001. godine u Italiji kao i najveći uspjesi Budućnosti i ženske reprezentacije 2012. i 2013. godine kada sam bila dio stručnog štaba. Porazi su sastavni dio sporta i na taj način ih doživljavam, što se kaže: nikad poraz, uvijek lekcija.
Šta si najmanje, a šta najviše voljela da radiš na treninzima?
- Najmanje, kao i većina sportista i tada i sada dužinsko - aerobno trčanje koje je neophodno za kasniji rad, a najviše kada se vježbala ili učila nova tehnika i taktika, bilo individualna, grupna ili kolektivna.
Da nijesi bila rukometašica, šta bi bila?
- S obzirom na to da mi je jedina igračka dok sam bila dijete bila lopta, mislim da sam jednostavno morala biti sportista. Sa 12 godina sam počela da treniram rukomet i ostala do danas u njemu, a prije toga jako kratko košarku (omiljeni sport poslije rukometa). Naravno, pored rukometa bilo je raznih intetesovanja kao što su pravo i psihologija, ali rukomet me je osvojio za čitav život.
Koji tvoj talenat, zbog sporta, nikad nije došao do izražaja?
- Mislim da sam najviše talenta imala za sport i to me je najviše zanimalo. Za sport, koji volim mnogo, bila sam veoma vrijedna i posvećena i kao igrač i sada kao trener. U posljednje vrijeme mi dosta dobro ide od ruke i kuvanje tako da je to, možda, nešto u čemu ne bih bila loša da sam izabrala da se posvetim i tome.
Omiljena knjiga?
- Obožavam da čitam i postoje knjige kojima se uvijek vraćam, kao i one za koje smatram da bi ih svako barem jednom u životu trebao pročitati. Jedna od njih je „Lovac na zmajeve”.
Omiljeni film?
- Volim stare domaće, kultne filmove kao što su „Maratonci”, a od stranih „Kuća na jezeru” sa Sandrom Bulok i Kijanu Rivsom.
Najbolja prijateljica u sportu?
- Tina Stamatović, sa kojom sam igrala u nekoliko klubova i sa kojom se najviše družim sada.
Hobi?
- Imam ih više, između ostalih čitanje knjiga, gledanje filmova, putovanja...
Najbolji savjet u vremenu pandemije?
- Iskoristite vrijeme da budete sa najbližima, a koje nam uvijek fali zbog svakodnevnih aktivnosti, da pročitate dobru knjigu, pogledate dobar film, da radite na sebi i ostanite pozitivni, jer i ovo će brzo proći.
