Temelje je davno udario Vinko Kandija, rukomet je postao opsesija u tadašnjem Titogradu, ali je ona najveća nagrada izmicala.
Kada je od 1998. do 2002. Budućnost čak pet puta zaredom stala u polufinalu Lige šampiona, nema ko nije pomislio da je negdje u zvijezdama zapisano da se taj san nikad ne ostvari.
Ali, 10 godina nakon posljednjeg ispadanja na završnoj stepenici, u srceparajućem revanšu sa Hercom u „Morači”, istorija je konačno ispisana.
Budućnost je prvo konačno probila bauk polufinala i u dva meča se poigrala sa Larvikom. U Podgorici je tada aktuelni prvak Evrope zaustavljen na mizernih 13 golova, a Bojana Popović dala gol koji je cijeli svijet zapamtio.
I onda je došlo to toliko čekano finale. Opet rival iz Mađarske, kao taj Herc, i opet pozitivan rezultat u prvom meču na strani - poraz od dva gola razlike (29:27).
„Morača” je bila puna kao šipak, bila bi puna da je primala i 20.000 gledalaca.
Svi su htjeli da dođu i poguraju voljeni tim do sna. U paklu „Morače” je bilo pakleno - Đer je pokazao šampionski karakter, imao dva napada da izjednači na 25:24, ali je Klara Voltering odbranila dva šuta Eduardi Amorim.
Tada je Radmila Miljanić donijela sanjanih dva razlike svojim sedmim golom, da bi Ana Đokić ukrala loptu koja je ispala Andrei Lekić i 78 sekundi prije kraja povisila na 27:24.
Dvorana je „eksplodirala”, bilo je jasno da će pehar ostati u Podgorici. Đer je 47 sekundi prije kraja smanjio iz sedmerca preko Anite Gorbic, ali više nije bilo vremema.
Budućnost je sačuvala loptu do kraja, pobijedila 27:25 i zahvaljujući pravilu o golu u gostima osvojila prvu titulu prvaka Evrope.
San je konačno postao java.