Piše: Mladen Rakčević, bivši reprezentativac Crne Gore

Priču o nastupima naše reprezentacije na Evropskom prvenstvu moram da počnem sa povredama koje su nas zadesile.

Nebojša Simović je bio jedan od ključnih igrača Zorana Roganovića u 5-1 i 6-0 odbrani, njegov izostanak je veliki hendikep. Ne tražim opravdanje za rezultate, samo konstatujem činjenice.

Potom se povrijedio i Miloš Vujović, koji je vrhunsko krilo i puno znači za tim u fazi napada, šutira i penale, a igra prednjeg u nekim dubljim odbranama. Na kraju je za prvi meč otpao i Miloš Božović, koji je u posljednja dva kvalifikaciona ciklusa pokazao da je stasao u vrhunskog igrača, koji puno znači reprezentaciji.

Ali, znam Zorana i vjerujem u njega. Vidim kako je krenuo u trenerske vode, kako servira kompletnu priču, da radi stručno i da je veoma detaljan, što je prednost u odnosu na raniji period. Imamo kompletan skauting, a ono što sam vidio sa strane je da je atmosfera drugarska, ali da se zna ko kosi, a ko vodu nosi.

Dolazili su kod mene na večeru, osjetio sam da je komunikacija među njima prava. Uzgred, uvijek kad smo bili na terenu, bili smo složni, što je jako bitan faktor za ove tri utakmice koje nas čekaju na početku Evropskog prvenstva.

Igramo sa Hrvatskom u 1. kolu i suvišno je trošiti riječi o njoj, kao i o Linovom iskustvu i kompletnoj logistici koju ta reprezentacija ima decenijama. Naša prednost je što Hrvati svako prvenstvo počnu loše, tradicionalno prvu utakmicu igraju ispod prosjeka.

Nisu osvojili medalju u svojoj zemlji, a ekipa sigurno osjeća veliki pritisak, jer već dugo nije osvojila odličje. Dobra je stvar što ništa ne možemo da izgubimo, jer će se Zoran vjerovatno fokusiratu na Srbiju i Bjelorusiju. Bitno je da protiv Hrvatske odigramo dobru utakmicu, jer je mnogo ljepše da sa dobrim utiskom odemo u naredne mečeve, te da vidimo šta bi trebalo korigovati.

Naša grupa je mač sa dvije oštrice, jer svako svakoga može da dobije, ali i da izgubi. Bjelorusi već godinama ulažu ogroman novac, imaju odličnu logistiku, dok Srbija ima sjajnu bazu i svake godinu niču novi fenomenalni igrači. Čini mi se da ih je Perun dobro složio.

Siguran sam da možemo na dobar način da odigramo protiv Srbije i Bjelorusije, a na tim utakmicama može bukvalno jedna lopta da odluči i dobar dan golmana. Daj bože da Simić bude zdrav i da brani na nivou kao u Bundesligi, to može da nam bude velika prednost.

Prelijepa je stvar što se Evropsko prvenstvo igra u tri zemlje, a malo mi je žao što u Gracu nećemo imati podršku kao Hrvatska i Srbija. Navijamo da naši momci upišu prvu, istorijsku pobjedu na velikim takmičenjima, što mi nismo uspjeli.

Nije fraza, iako su sada 24 selekcije tu, svako pojavljivanje na velikom takmičenju za Crnu Goru u muškom rukometu je velika stvar i fenomenalan uspjeh. To, naravno, ne znači da smijemo da se predamo, ali nam je baza toliko mala, da je na rubu opstanka, a pored toga svake sezone izbacimo po dva-tri vanserijska igrača, koji potom stasavaju u inostranstvu. Nadam se da će Zoran i svi njegovi saradnjci krunisati ovaj mini ciklus odličnim rezultatom na Evropskom prvenstvu i nastaviti da rade i grade tim u narednom periodu.

Što se tiče favorita za medalje, kao i uvijek ih je nekoliko. Očekujem da će Francuska opet napraviti vrhunski rezultat, a tu su i Danska i Španija. U drugom talasu su Hrvatska, koja uvijek ima vrhunsku reprezentaciju, zatim Norveška, koja je napravila bum nakon smjene generacija, a Švedska je kao domaćin veoma opasna. Gledao sam prijateljski utakmicu Austrije sa Njemačkom i mislim da i ona može da iznenadi. Ima dobru selekciju, a ne bi trebalo zaboraviti da je sjedište EHF u Beču, što može da bude veoma značajno.