Sanjina najljepša priča je kod kuće, uz sina Viktora. Ali, porodica Vujović je trenutno razdvojena, njen suprug Stevan, crnogorski reprezentativac, je u Ukrajini. Otac, majka i sestra u Srbiji.
Rukometašica Budućnosti kaže da čuva glavu i optimizam.
- Kako svima tako i nama. U ovoj situaciji najbitnije da čovjek ostane miran. Jer, svaka panika oko virusa, panika zbog odvojenosti i ograničenog kretanja, može da nas odvede u neku drugu stranu, koju ne želimo. Lakše je sve ovo da prođemo sa optimizmom. Moj mir je Viktor. Iz njega crpim energiju. Provodimo vrijeme zajedno, a imamo i više vremena. Uz nas je i Edita, koja mi pomaže i njena porodica. Neizmjerno sam joj zahvalna na svemu. Sprijateljile smo se i kao porodica smo.
Sanja je pažljiva i kada pođe do prodavnice.
- Imam maske, rukavice, vodim računa o svemu. Ne želim sebe, a najmanje druge da ugrozim. Zaista moramo da brinemo i drugima. Zašto bi rizikovali.
Dani prolaze, u početku se teško snalazila.
- Kao prvo, imam više vremena za sina. A kada zaspi uveče i za sebe, za trening, knjigu, neki film... Pretpostavljam da je i kod svih, manje-više, isto. Jednostavno, dani idu, kako god da okreneš. Prvi dani su dugo trajali, a evo već je april, još malo i mjesec.
Sa Stevanom je non-stop na vezi.
- Stevan je sa klubom trenirao do prije četiri dana. U Ukrajini je i realno nema načina da se vrati u Crnu Goru. Barem da je tu sa nama. Ttrenira, naravno, sve je to na individualnom nivou. Ne znam kada ćemo se vidjeti, ali izdržaćemo. Nećemo da kukamo, jer, ako kukaš onda si kukavica. A mi to nismo.
Sanjini roditelji i sestra su u Beogradu.
- Moji su dobro, ne idu nigdje, sa sestrom se ne spajaju, ne znaš nikad sa kim si bio u kontaktu. Paze se. Mada, generalno, svi se čuvamo. Radujem se što su ljudi i u Crnoj Gori, u pravo vrijeme, vidjeli opasnost i što su u početku zatvoreni ugostiteljski objekti. Baš su mjere predostrožnosti od početka bile brze i temeljne. Situacija je pod kontrolom.
