Sandra Kolaković, nekada proslavljena rukometašica i članica Budućnosti, a sada trener u Medicinaru iz Šapca, u Podgorici je i prikuplja energiju sa porodicom za ono što slijedi kada prođe sve i kada sport ponovo krene svojim tokom.
- Došla sam do nivoa zrelosti da smatram da svako zlo nije zlo, nego da se iz svake teške situacije može izvući puno pouka. Ovo je jedna od tih situacija u kojoj je cijeli svijet pokoren sa jedne strane, ali ako je pokoren biti sa najbližima, onda nijesmo pokoreni. Moramo da ostanemo kući, ograničeno nam je kretanje i to jeste jedan gubitak slobode, ali sa druge strane možemo da budemo sa najbližima i sto odsto posvećeni. Jer, oni su, opet, pod brojem tri. Pod brojem jedan je posao, idemo da zaradimo novac, pa da obavimo neke obaveze koje su nam osnovne i koje moramo, pa tek onda dođu najbliži u slobodno vrijeme. Sada su na prvom mjestu - ispričala je Kolaković
Sandra smatra da sada svi imamo više vremena da radimo na sebi.
- Nijesmo pod stresom u smislu ostvarivanja određenog cilja ili da moramo da dobijemo utakmicu, gdje, opet, imamo određene zadatke. Ali, zato možemo mnogo da čitamo, učimo jezik, provodimo veoma korisno vrijeme sa djecom bez obzira na starost. Smatram da je to nagrada što smo sa njima. Lično sam posvećena porodici, provodimo vrijeme u lijepim razgovorima.
I amateri i profesionalci, koliko god da je prostor skučen, mogu da rade puno na fizičkoj kondiciji.
- Ko želi da radi, može da radi. Koliki god da je prostor, pitanje je samo dobre volje. Uvijek u kući, naročito profesionalni sportisti, imaju lastiku za noge i ruke, imaju bučice, ako nemaju mogu da iskoriste bidon. Ne mogu da zamislim profesionalnog sportistu koji nema četiri-pet stvari za trening. Ne mogu da zamislim da sjedi kod kuće. Jer ja ne sjedim, a trener sam. Ne živim više od trčanja i spretnosti, živim od rukovođenja timom, a za to mi ne treba da budem u top formi, ali opet treniram. Smatram da su profesionalni igrači imali pravo sebi da daju dvije sedmice pauze, potpuno da izbistre misli, ali poslije toga da krenu u novu priču.
Bitna je volja, ona pokreće rad.
- Ako nešto želite onda i možete. Jedino što ne možemo da radimo je trčanje, ali ako bi imali vijaču, u određenom dijelu kuće ili na teresi, mogu se i sa njom neke stvari raditi. Oni koji imaju djecu mogu i njih da uključe i sa njima da odrade određene vježbe. Samo je stvar volje u teškim vremenima da li ćemo ili nećemo da uradimo. Razlika između sportiste i onoga ko se ne bavi sportom je što sportista može i kada ne može. U njegovom duhu je i u ovim uslovima da može. Govorim o pravim, vrhunskim sportistima, za koje ne postoje prepreke da urade ono što je najbolje za njih.
Odgovornost je jednako važna kao i volja.
- Sportista je odgovoran prema sebi. Zamislite sportistu koji ništa ne radi, a ostali rade, a on je jedna od važnijih karika u tim - lancu. Ni ovo ne mogu da zamislim. Igrač mora da ima odgovornost prema saigračima, stručnom štabu, upravi, gradu, navijačima...
Kako nakon svega?
- Jesmo li odmorili od presinga i tenzija? Ako jesmo, lako ćemo nastaviti, jer nam je duša zadovoljna. Ima li što ljepše nego da se vratimo stvarima koje volimo, a povratak je divna stvar.
Sandra je u kontaktu sa igračicama iz Šapca.
- U klubu je mali broj profesionalaca, a one koje su to, znaju da od ovoga žive. Samo sam napisala u grupi preporuka, a one odgovorile da rade intezivnije od onoga što sam preporučila. Imamo u ekipi i veliki broj djevojaka od 16 do 18 godina, njima sam rekla da moraju da rade sistematski. Dva dana, pa odmor ili da rade četiri puta sedmično. Naredne sedmice intenzitet vježbi biće jači.
Sandra ne vidi da bi pauza mogla nešto pretjerano da promijeni.
- Kao prvo, nije sve u našim rukama i moramo se sa ovim pomiriti. A šta je bolje za sportistu nego da se prilagodi, a mogućnost prilagođavanja je lakša ako si bolji i spremniji. Ne vidim da je ovo sportu donijelo toliko velike muke, već usmjerilo razmišljanje na prave stvari.
