Kod Miloša Božovića sve je u pravo vrijeme. Igrač kalibra za velika djela od nedjelje će se priključiti novom klubu Zagrebu, a od februara ga čekaju mečevi Lige šampiona, čak četiri.
Jedan od ,,lavova“ iz Graca, nakon što su se stišale emocije od Evropskog prvenstva, za mnerukomet.me govorio je o bliskoj prošlosti, o sadašnjosti i snovima za budućnost.
Da napomenemo, povreda ramena, zbog koje je propustio prvi meč u Gracu protiv Hrvatske, je prošlost. Osjeća se dobro, biće spreman za novi izazov. I za atomski rukomet!
- Ponosan sam na period koji je iza mene, posebno na Evropsko prvenstvo, ali sam malo tužan jer smo ostavili još praznog prostora koji smo mogli da iskoristimo. Međutim, sve se dešva sa nekim razlogom. Kroz prvenstvo smo dobili nešto što je najvjerovatnije ključna stvar za našu budućnost, a to je još jednog igrača na centralnoj poziciji - Vuka Lazovića. Napokon možemo da igramo 6-0 odbranu kvalitetnu sa Simovićem i Lazovićem. Takva odbrana je ključ za budućnost i ključ da možemo da izguramo deset utakmica na turniru. Odbranom 3-2-1, koja može da bude faktor iznenađenja, nakon tri utakmice, ekipa pada. Iskreno, to je nešto što mi daje toliku nadu da ćemo u budućnosti praviti još veće rezultate - kazao je Božović.
Situacija s Milošem oko povrede nije bila sjajna na početku priprema.
- Što se tiče mene, u novembru sam igrao sjajno, u decembru su stigli problemi sa preponom, došao sam u reprezentaciju, malo je bilo borbe da se spremim, ali nijesam EP dočekao 100 posto spreman. Utakmicu sa Hrvatskom sam preskočio, jer se desilo što se desilo. Sve u svemu, zadovoljan sam, ali postoji prazan prostor i nešto što smo svi vidjeli, a to je da možemo više.
Prva pobjeda na evropskim prvenstvima donijela je erupciju oduševljenja, ponosa, sreće...Ali je emotivna potrošnja bila ogromna. U meču za glavnu fazu ,,lavovi“ nijesu mogli puno protiv Bjelorusije. Falila je energija.
- To je bilo vidljivo. Možemo šta god da pričamo, ali je bilo tako. Mi smo reprezentacija koja igra srcem i emocijom, ako toga nema, nas nema nigdje. Ali i to je usko vezano za ovaj vid igranja odbrane. Jer, kod odbrane 3-2-1 daješ jaku emociju, a kroz drugu odbranu se čuvaš i duže traješ. Našem golmanu Simiću šutevi, uz saradnu sa blokom, iz odbrane 6-0, najbolje odgovaraju. To je današnji rukomet, kada bez mnogo kontakta i trošenja natjeraš igrača da šutne, golman odbrani i ide brza kontra... To je nešto čemu treba da težimo. Mislim da se nećemo više trošiti toliko brzo, kao što smo nakon prva dva meča ostali bez daha.
Budućnost - baraž SP, šansa?
- Baraži su naš specijalitet. Prvaci smo u tome. Ne plašim se nikoga, ali priželjkujem ekipu približnog kvaliteta. Volimo da igramo baraže i kvalifikacije, jer slijedi ono najslađe, utakmica kod kuće.
Navijači su snaga, dali su posebnu emociju rukometašima.
- Prepoznaju našu emociju i koliko se dajemo i koliko volimo dres i grb na dresu. Vide sve. Koliko volimo našu državu. Osjete to ljudi i zato se dešava da je ta povratna informacija takva. Oni nas nose, zaista su nevjerovatni.
Miloš je trenutno u Mađarskoj, od nedjelje u Hrvatskoj. Raduje ga što je povreda prošlost.
- Sve je u redu sa ramenom, iako je situacija poslije utakmice sa Slovenijom bila loša. Loptu nijesam mogao da dodam, ali je onda Andrija Damjanović napravio strašan posao. Šest, sedam dana je bio uz mene. Od terapija, bazena, vježbi, puno mi je pomogao. Dogovorili smo se da ne radim sa loptom i da pikiramo utakmicu sa Srbijom. I bilo je tako. Nakon Graca nastavio sam sa terapijama. Oprezan, jer sam skloniji povredi od nekoga ko je zdrav. Najvažnije je da mogu da igram, treniram i da zdrav 100 posto putujem u Zagreb.
Sa strane sve, slava, trofeji, golovi, novac, Miloš je zadovoljio potrebu da nastupa u LŠ.
- Želio sam da igram Ligu šampiona, bilo je ponuda od još nekih klubova, ali da budem zamjena ili da igram 15 minuta. Ja to nijesam htio, već klub u kojem ću da igram 60 ili 50 minuta, gdje ću imati dobar ugovor, a sve sam to u Zagrebu dobio i obećanje da će da naprave jaku ekipu za sljedeću sezonu. Želim da se pokažem. Ali iskreno, ne volim da sjedim i da sam broj dva.
Iznenađenja na EP?
- Ovo je olimpijska godina. Ako pogledate malo nazad vidjećete da se to uvijek dešavalo. Ono što sada mogu da tvrdim i to slobodno je olimpijsko finale Francuska-Danska.
