Svako sanja Olimpijske igre. Imala sam želju u odrastanju i rukometnom životu da odem na Igre, ali je bilo daleko ostvarljivo. Veliki dio reprezentativne karijere sam preskočila i onda se desilo da se vratim, igram za reprezentaciju, i da to, naravno, bude Crna Gora. Tek se onda otvorila mogućnost da na ovu temu uopšte pričam - kazala je Bojana Popović, legenda rukometa i crnogorskog sporta za rubriku „U susret Tokiju” Crnogorskog olimpijskog komiteta.
Bojana Popović je predvodila generaciju sjajnih rukometašica na OI u Londonu do srebrne medalje. Bojana Popović je u Riju nosila crnogorsku zastavu na ceremoniji svečanog otvaranja Igara. Bojana Popović je sa ŽRK Budućnost 2012. godine osvojila prvi trofej Lige šampiona, u karijeri ukupno šesti!
Potpisala je mnoge pobjede, golove, asistencije, ukradene lopte... Dobro se sjeća uspjeha, ali i neuspjeha. I sve posebne emocije jednako čuva u srcu. Specijalnu najviše - u srcu je urezana ceremonija otvaranja Igara u Brazilu. Tada je, na čelu kolone crnogorske sportske delegacije, izašla sa crnogorskom zastavom.
- Bila sam počastvovana. Emocije je teško i danas o‚‚pisati. Prosto, nijesam vjerovala da sam tu, sa našom zastavom... Osjećala sam i strah u smislu da je velika odgovornost, ali na kraju sreću. Nevjerovatan osjećaj je kada odeš na Igre kao navijač, a ogromno uzbuđenje jer znaš da ćeš nositi zastavu i predstavljati svoju zemlju. Specifičan i neopisiv osjećaj - kazala je Popović.
Sam ulazak u „Marakanu” bio je spektakularan.
- Sto hiljada ljudi i mi sportisti. Dobili smo kadar od 15, 20 sekundi, sasvim dovoljno vremena da nas vidi svijet.
Trofeji Lige šampiona su dragi, ali je bez premca olimpijska medalja.
- Sa olimpijskom medaljom ostvarila sam sve što je bilo zacrtano u mojoj glavi. Vratilo mi se. Igrala sam sa uživanjem, sa puno strasti i završila sam onako kako sam planirala. Meni je uspjelo.
Iz Londona, pred kraj finalne utakmice, nakon nje, a i malo kasnije u svlačionici i ceremoniji dodjele medalja, slavlje „lavica” je po svemu bilo specifično.
- Lično, poslije svakog osvojenog trofeja Lige šampiona osjećala sam ispražnjenost psihičku i fizičku. U suštini slaviš, ali nemaš snage, Međutim, poslije finala u Londonu je sve bilo euforično od završetka utakmice gdje smo, možda, i malo ironično neke stvari radili. Htjeli smo da damo do znanja da ne žalimo, nego da smo srećne i svjesne šta smo uradile već u tom momentu. Prebacile smo se u film da je srebro veliki uspjeh i nijesmo izlazile iz dobrog osjećaja. Bile smo napunjene inatom i imale smo svoj program radosti i veselja, mimo organizacionog programa. Sjećam se da je domaćin probao da nas usmjeri kako treba da sve to da izgleda, ali mi smo imale svoju proceduru i način radovanja. Nijesmo se mnogo obazirale na sve to oko nas. To što smo zacrtale uradile smo. Sijale smo dobru energiju, nijesmo dozvolile da nas pokoleba poraz, jer smo u dubini duše osjećale da je utakmica na neki način dobijena. U slavljeničkom duhu smo stigle i primile medalju. U tom momentu bile smo srećne toliko da nas poraz nije interesovao.
Doček „lavica” u glavnom gradu nakon OI u Londonu je za dugu priču.
- U Londonu nijesmo bili svjesni šta se dešava u zemlji. Nekako si u tom zatvorenom krugu ljudi, sa kojima spremaš taktiku, utakmicu, i tako iz dana u dan, ista procedura. Nijesmo imali osjećaj, uopšte, koliko narod u Crnoj Gori preživljava sve to i živi sa nama. Ali, kako smo se približavali četvrtfinalu, zatim polufinalu, sve više informacija smo dobijali šta se dešava, ali ni blizu svjesni dok kući nijesmo stigli. Sa ove tačke gledišta bolje vidim na koji način država živi za utakmice nacionalnih timova. Do neba sam svima zahvalna, jer to je nešto zbog čega treniraš, igraš... Osjećanja i sa dočeka je teško opisati. Voljela bih da još po neko to doživi sa naših prostora. Zato se treba baviti sportom i trenirati da bi na kraju doživo spektakularan doček, dokaz koliko narod u Crnoj Gori cijeni i voli sport. Mi smo hrabri, puni dobre energije, karaktera, „bijemo” se sa velikim silama koje su mnogo moćnije, zato je svaki naš uspjeh još veći.
COK
