Alenka Cuderman je osvajačica zlatne olimpijske medalje u Los Anđelesu. U kolekciji ima i bronzano odličje sa Svjetskog prvenstva i ima sve adute da priča o rukometu, dijeli zlatne savjete, roditeljski pomogne i uputi mlade i iskusnije u ljepote sporta, kao i u život nakon karijere. Legenda slovenačkog i jugoslovenskog rukometa došla je u Podgoricu ispred EHF. Njen posao oko predstojećeg šampionata Evrope je kompleksan. Narodnim jezikom: nadgleda i vodi računa o najmanjim detaljima kako bi „Morača” ispunila sve kriterijume za start šampionata. A u dvorani je bukvalno non-stop.
- Moj zadatak je da postavim dvoranu. Drago mi je što radim sa vašim ljudima koji su nevjerovatni. Vrlo rijetko sam srela takve profesionalce. Sa tolikom motivacijom rade i svaka im čast. Svaka čast federaciji. Malo smo iznad plana, imamo vremena da sve postavimo i da završavamo. Postavili smo - podlogu, uz to idu golovi na kojima je instalirano svijetlo koje će da se upali kada se stopira vrijeme. Montiraćemo kamere. Brendirano je sve i nikada na ni jednom prvenstvu nije bilo toliko investirano. Spremaju se medija centar, miks zona, fleš-zona... Sve ide po planu i svi zavisimo jedni od drugih. Cijela priča će biti završena. Nadam se da će biti uspješna i za domaću reprezentaciju. Želim im puno uspjeha sa ženskim rukovodstvom, što mi je dragom jer su vrlo cijenjene. I želim da uspiju, da odu u Skoplje i da se sretnemo ponovo u Ljubljani - kazala je naša sagovornica.
Iz svijeta na terenu, preselila se u svijet pored terena. Na terenu je bila uspješna, gradila se i izgradila. Najponosnija je na olimpijsku medalju.
- Kada sam počela da igram rukomet, iskreno, nijesam razmišljala o reprezentaciji i da ću tako daleko da dođem. I onda je prvo bio Radnički Beograd, juniorska reprezentacija, B reprezentacija, a onda je stigla realnost - postala sam članica seniorske reprezentacije na SP u Budimpešti. Onda su došle OI. Igrale smo iz dana u dan, pobjeđivale sa sa željom da budemo najbolje. I došle smo do toga. Konkretno u LA, kada smo shvatile da neće nastupati Istočna Njemačka, Rusija i Mađarska, medalja je bila san. To je bila jedna strana, a sa druge strane je bila veća odgovornost da to uradimo. Kako se pokazalo, tamo je bilo šest reprezentacija, najteža utakmica sa Zapadnom Njemačkom (20:19), Koreja je trčala brzo, ali nijesu imali dobru golmanku i sve što smo šutirale iz daljine nije moglo da se brani. Iz dana u dan bile smo bliže, a godina je bila izuzetna, jer je Jugoslavija osvojila puno medalja u ekipnim sportovima.
Medalja iz Los Anđelesa se slavila dugo, a igračice i stručni štab postali su svjesni uspjeha tek kada su se vratili kući.
- Taj osjećaj značajnosti tek je došao poslije. Stvarno je bilo veliko sve što smo tada radile. Bile smo na TV-u, koncertima, u školama… Svuda se slavio uspjeh.
Alenka kaže da je mnoge zvijezde i iz tadašnje Jugoslavije upoznala na OI.
- Za nas je Jugoslavija bila velika. Na primjer, lično nijesam poznavala Krešimira Ćosića, a i neke Slovence, a tek sam u avionu upoznala Mileta Isakovića.
U zlatnom timu bile su Crnogorke - Zorica Pavićević i sestre Ljiljana i Svetlana Mugoša, kasnije Vučević, odnosno Antić. Poštovanje je bilo uzajamno.
- Družile se i poštovale. Bilo je puno anegdota. Na otvaranju smo bile blizu reprezentaciji Sjedinjenih Američkih Država i vidjeli smo Karla Luisa. Svetlana Kitić je predložila da se slikamo sa njim. I uradile smo to, a da nijesmo bile svjesne šta smo odradile prvog dana Igara.
Sport toplo preporučuje. U sportu ne moraju i ne mogu svi da postanu šampioni, ali širi vidike. Legenda i nakon sporta nije mogla bez sporta.
- Imala sam kontinuitet jer sam ostala povezana sa rukometom i kada sam profesionalno otišla u finansijske vode. Ali sam radila kao igrač-trener, onda samo kao trener i bila sam delegat.
Ključna je bila 2012. godina.
- I na kraju 2012. imala sam ponudu iz EHF da bi mogla da nastavim kao koordinator ženskog rukometa. Prihvatila sam, napravila analizu federacija, stanje sa igračicama i klubovima, napisala strategiju i počela sa akcijskim planom. Jedan od bitnih projekata je „Respect Your Talent”. Radimo za mlade, a to je ono što mi leži na duši - htjela sam sve ono što znam da dajem dalje. Želja nam je da mladi znaju da poslije sportske karijere postoji i druga karijera. Da moraju da se snalaze u životu i ne zavise od drugih i da se spremaju za to, ali i da im pomognemo da uđu spremniji u profesionalni dio priče. I zaista preporučujem rukomet, jer je timski sport. Nadograđuje ličnost u sportskom smislu i motiviše do rezultata. Rukomet je u suštini život - sprema te na poraze, pobjede, za druženje, na povrede... Ali i kako da prevaziđeš probleme. I to je lijepa priča - kazala je Alenka.
Sve je u dobroj organizaciji i disciplini. Radne navike u suštini su najvažnije. Zato je u tom, najmlađem dobu, važno slušati i učiti.
- Radimo sa mladima od 15 do 20 godina (obje kategorije) i to na pet područja: dualna karijera, mediji, antidoping, sportski zakon i mentalna priprema. Radimo na razvoju igrača i igračica van rukometnog terena. Naša ideja je da njihov partner bude legenda, jer je je to uzor, kojem vjeruju i slušaju ga. Imamo i eksperte koji rade na programima i koji im pomažu, ali prenos ideja ide preko ambasadora, a jedna od vrlo značajnih osoba je Katarina Bulatović.
Sveobuhvatan projekat zahtijeva posvećenost, plan i brdo korisnih ideja. Zato se talentovani okupljaju oko kampova. Projekat ih uvodi u digitalni svijet.
- Spremili smo 25 aplikacija, računam da će biti do marta, aprila naredne godine. Prenijećemo i na federacije, da rade na svojim nivoima i sa talentima - kazala je između ostalog osvajačica olimpijske zlatne medalje.
Foto: mnerukomet
