Kada starijim crnogorskim ljubiteljima sporta pomenete prezime Rojević, odmah će im na pamet pasti ime Slobodana, fudbalera koji je ostavio neizbrisiv trag u Sutjesci, a posebno u Partizanu, sa kojim je dva puta bio prvak SFRJ, 1983. i 1986. godine.
Između te dvije titule sa „crno-bijelima”, Rojević je dobio sina, koji polako gradi ime u rukometu. I već je dio istorije na kontinentu gdje taj sport baš i nije popularan, Sjevernoj Americi.
Danilo Rojević je prošlog mjeseca u saudijskoj Džedi sa ekipom San Francisko Kalhit učestvovao na IHF Super gloubu, kao tek drugi klub iz SAD kojem je to pošlo za rukom.
I pored činjenice da u timu igraju amateri, iako je rukomet „preko bare“ van fokusa javnosti, Kalhit nije razočarao. Izgubio je sva tri meča (od domaćih klubova Al-Vehde 29:20 i Al-Nora 30:24, te katarskog Al-Duhaila 30:23), ali je pozitivno iznenadio sve u Džedi.
- To je bilo nezaboravno iskustvo. Bili smo u hotelu sa Barselonom, Magdeburgom i Alborgom, sa najboljim evropskim klubovima i to je bio poseban osjećaj. Dosta se priča da Super gloub nije interesantan, ali iz priče sa igračima Magdeburga, pogotovo Slovencem Bezjakom, vidio sam da je to njima veliki događaj i značajno iskustvo. Možete tek misliti kako je to za nas koji smo amateri i nikad ne bismo ni dobili šansu da nastupimo na ovom turniru, da nismo u rukometnom smislu treći svijet. Organizacija je fenomenalna, utakmice su bile velikog ranga. Protiv prvaka Azije Al-Duhaila smo odigrali solidno, imali čak i 17:17 na 20 minuta do kraja, ali nismo imali ni iskustvo, ni klupu da se borimo za nešto više. Dobro smo igrali i protiv Al-Vehde, za koju igra prvi strijelac Svjetskog prvenstva u Egiptu, Frankis Marso - kaže Rojević na početku intervjua za MNE rukomet.
Danilova životna priča je vrlo interesantna. Rođen je 1984. u Beogradu, ali je već kao dvogodišnjak preselio u Švajcarsku, kada je njegov otac potpisao za Sion. Rojevići su ostali da žive u jednoj od najljepših i najuređenijih zemalja na svijetu, gdje Slobodan već decenijama radi kao fudbalski trener.
- Kao dječak sam počeo da se bavim fudbalom, ali sam pratio puno različitih sportova. Sa 14 sam se prebacio na rukomet, jer sam se zaljubio u njega nakon pobjede Jugoslavije u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Egiptu 1999. Ta generacija je bila fenomenalna, sa Škrbićem, Perićem, Peruničićem, Jovanovićem... Počeo sam da treniram u klubu iz grada gdje i dalje moji roditelji žive, Friburg. Tu sam igrao četvrtu ligu, potom se prebacio u Bern u poluprofesionalnu ekipu, ali sam bio mlad kad sam doživio teže povrede. Zbog toga sam se posvetio trenerskom poslu, koji me je privukao, pa sam preuzeo klub iz šeste lige i za četiri godine došao do treće.
Nakon tog uspjeha je došlo do selidbe u SAD, ali „pravim“ poslom, jer Rojević već dugo godina radi za giganta u proizvodnji video igara, „EA Sports“.
- Radio sam u Ženevi, potom se preselio u Nion, gdje je sjedište Uefe, a onda je došlo do relokacije za San Francisko, gdje sam zapošljen na istraživanju tržišta i izrađivanju strategije za „EA Sports“. U oktobru 2015. sam došao na treninge Kalhita samo da igram, ali sam preuzeo nekoliko treninga kada trener nije bilo tu i igračima se puno svidjelo to što sam uradio. Poslije manje od godinu, u avgustu 2016, pitali su me da postanem trener prvog tima. Tada je Kalhit bio sedmi-osmi klub po snazi u SAD, ali smo se već 2018. vratili u finale nacionalnog šampionata poslije skoro 30 godina, a u avgustu osvojili titulu prvaka Sjeverne Amerike i Kariba i izborili plasman na Super gloub, što je najveći uspjeh u istoriji kluba.
Uspjesi sa Kalhitom učinili su da Rojević drugačije gleda na rukomet.
- Za sada je sve što radim praktično volonterski, ne zarađujem skoro ništa. Uspjeh mi j, ipak, otvorio oči, imam veće interesovanje da postanem profesionalni trener, da istražujem šta se dešava u Evropi, jedino mjesto gdje možeš da se dokažeš. Zanimljivo mi je tržište Portugala, koje se još izgrađuje, a možda i Holandije. To su države koje imaju potencijal
Plan mu je da završi tekuću sezonu u San Francisku, a onda će odlučiti šta će dalje da radi.
- Veliki problem u SAD je što nema novca za rukomet, sve se vrlo polako kreće. Malo je interesovanje, jer su najpopularniji tzv. kraljevski sportovi - američki fudbal, košarka, hokej i bejzbol. Nakon njih idu odbojka, vaterpolo, fudbal, lakros i individualni sportovi, a rukomet je dolje nisko. Kad se prikazuje na TV, Amerikancima se to svidi i vjerujem da će do OI u Los Anđelesu biti veće interesovanje. Nedavno je sponzor lige postao telekomunikacioni gigant Verizon, ali opet nisu ogromne pare u igri. Dok se ne uloži, biće vrlo teško izazvati interesovanje, mada su planovi interesantni i IHF ih podržava - zaključio je Rojević.
Herceg Novi mi je jedno od najdražih mjesta
Danilo je rođen u Srbiji, odrastao u Švajcarskoj, ali se oženio u Crnoj Gori.
- Svake godine ljetujemo u Herceg Novom. Za taj grad me veže puno lijepih sjećanja, to je veoma važno mjesto za mene. Tamo sam i oženio prije šest godina, mogu da kažem čak i da mi je u Herceg Novom, od svih gradova u kojima sam bio, blio najljepše.
Veza sa Crnom Gorom mu je i 63-godišnji otac Slobodan, koji još radi u Švajcarskoj kao fudbalki trener.
- Kada je otišao iz Partizana, igrao je za razne klubove, a kada je zavrpio karijeru počeo je da se bavi trenerskim poslom. To radi već 30 godina, a sad vodi regionalnu selekciju kantona Friburg do 14 godina.
U bivšoj Jugoslaviji problem nisu igrači, nego sistem
Rojević je zainteresovan za sve što se dešava u bivšoj Jugoslaviji i očito je da je vrlo dobro upućen u zbivanja.
- Pratim sve što se dešava. Vrlo sam dobar prijatelj sa Petrom Kapisodom, njegov brat Uroš je igrao kod mene u Friburgu, a i Petar je pola sezone bio u Lozani. Pratio sam rukometaše Crne Gore protiv Švajcarske, Tunisa i Zelenortskih Ostrva, mislim da su i oni, kao i Srbi, na dobrom putu. Na našim prostorima je uvijek više problem u sistemu nego u igračima. Srbija ima stvarno dobre mlade igrače, sve to lijepo izgleda na papiru, ali vidjećemo kako će se izgraditi sistem koji će funkcionisati. To je veliki problem ne samo u Crnoj Gori i Srbiji, nego i u Hrvatskoj, samo je kod Slovenaca malo bolje.
U Crnoj Gori je ženski rukomet ispred muškog.
- Dobra stvar je što Budućnost uvijek igra Ligu šampiona, tako da to može napretku mladih igračica. Bilo bi, međutim, i za Budućnost dobro kada bi bio još jedan ili dva kvalitetna tima iz Srbije, da se zajednički gradi sistem koji bi donosio rezultate.
