Peć, 3. avgust 2019. Pripremni susret rukometaša domaće Bese i Lovćena. Sredinom prvog dijela, na parket dvorane Karagaći zakoračio je Luka Vukićević. Njegov prvi meč u seniorskom timu crnogorskog šampiona.
Što se uskoro i osjetilo. Sa loptom u rukama, 17-godišnji desni bek naspram sebe je imao dvije decenije starijeg i 10 centimetara višeg Anta Kukriku, ranijeg reprezentativca Hrvatske, pa BiH, osvajača trofeja na tri kontinenta.
Krenuo je na njega, pokušao da prođe u svoju jaču stranu, ali ga je lijevi bek Bese lako zaustavio. U narednom napadu, deja vu. Izgledalo je da Vukićević mlako ulazi u duele.
Varka.
Nije trebalo dugo da se čeka: i treći put je krenuo na Kukriku, ali, ovog puta, zakoračio je u lijevo... Pa hitro promjenio smjer kretanja, „preveslao” prevarenog čuvara i postigao gol.
Kroki rukometne inteligencije, vještine, razumijevanja igre Luke Vukićevića. I njegove drčnosti.
- Kao dijete gledao sam Lovćen, veliko rukometno ime, u SEHA ligi, u mečevima sa najboljim ekipama u regionu - kaže za MNErukomet najbolji strijelac nedavno završenog Mediteranskog prvenstva za kadete u Grčkoj.
- Dolazili su na Cetinje Vesprem, Zagreb, Vardar... San mi je bio da zaigram za prvi tim. I ostvario sam ga.
Nesuđeni košarkaš
Moglo se desiti da ga snovi odvuku i na drugu stazu.
Sportski put započeo je sa loptom većeg obima, pod obručima, u dresu KK Lovćen.
- Moji najbolji drugovi Jovo i Marko su sinovi Zorana Abramovića. Sa Markom sam počeo da treniram košarku, a pored toga, njih dvojica su se bavili rukometom. Vikendom, kada je trebalo da se družimo, oni su bili zauzeti. Zbog druženja, počeo sam da treniram rukomet.
U Perperu Zorana Abramovića, trenera koji je sa Lovćenom osvojio sedam pehara: tri titule i četiri Kupa.
- Bio sam u to vrijeme bucmast, a kako sam ljevoruk, Zoran mi je govorio da bih mogao da uspijem. Košarku sam trenirao tri-četiri godine, a sa njom paralelno i rukomet još dvije. Dešavalo se da završim basket, pa ostanem sa Perperom. Na kraju sam prelomio i odlučio se za rukomet.
Očigledno, nije pogriješio. I nije se pokajao.
- Daleko od toga. Rukomet je sport koji najviše volim.
I fizičkim predispozicijama i psihičkim portretom mu paše.
- Ljevaci na desnom beku su deficitarni, ne samo kod nas. Uz to, rukomet više odgovara mom temperamentu.
Cetinjsko dijete.
- U početku, prenio sam naučeno iz košarke, nisam pipao nikoga u odbrani, ali sam se ubrzo privikao.
Perper i zlato
Kao i na pobijeđivanje.
- Za četiri godine, po dvije u pionirskom i kadetskom uzrastu, u Perperu smo pretrpjeli samo jedan poraz. Osvojili smo četiri titule crnogorskog šampiona (dvije kadetske, 2018. i 2019, kao Lovćen, kome su bili ustupljeni, prim.a). Dugujemo mnogo treneru, koji nas je naučio osnovama i postepeno nadograđivao naše znanje. Darko Pejović je sada sa mnom u prvom timu Lovćena, Marko je u Sloveniji, a Jovo Abramović u Vojvodini; Nikola Đurković, kao i golmani Vasilije Vujović i Miloš Milačić nastupaju u Drugoj ligi za Perper i članovi su kadetske reprezentacije... Odlična generacija.
Koja je pobjednički nerv prenijela i na crnogorski nacionalni tim. U februaru 2019. na Mediteranskom prvenstvu u Egiptu, pod nadzorom selektora Brana Božovića, Lavići su osvojili srebro.
- To mi je mnogo značilo, baš kao i ekipi. Mi smo, praktično, prva generacija koja je konstantno praćena od strane Saveza. Često smo išli na međunarodne turnire i samo u toku prošle godine odigrali četrdesetak internacionalnih mečeva. Mediteransko prvenstvo je bilo prvo na kome smo nastupali sa svojim godištem. Prije toga u susretima sa starijima smo sakupljali neophodno iskustvo. U Egiptu je bilo sve kako treba. Zamalo da uzmemo i zlato: vodili smo većim tokom finala sa Francuzima, ali smo izgubili golom razlike. Ipak, pokazali smo da možemo da igramo na najvećem nivou.
Odbrana je najvažnija
Prelazak na najveći nivo crnogorskog klupskog rukometa uslijedio mu je u avgustu 2019.
Poslije sezone u Perperu u Drugoj ligi, priključio se Lovćenu.
- Bio je sjajan osjećaj kada sam se pridružio igračima koje sam gledao na TV-u, navijao za njih... Kada sam, recimo, počeo da treniram sa Markom Simovićem, koji igra na mojoj poziciji, a riješio je meč crnogorske reprezentacije sa Njemačkom.
Šta je očekivao od prve seniorske sezone?
- Da moram da dajem 120 odsto na svakom treningu kako bih se dokazao i da ću mnogo da napredujem. Zbog boljih treninga i što je pored mene čovjek sa tolikim iskustvom, od koga ću moći mnogo da naučim. I zaista, dosta novog sam usvojio od trenera, saigrača...
Do tada, gdje god da je igrao bio je prva violina, nerijetko i solista, kome je podređivana igra tima. Prelaskom u šampionski sastav, morao je da usvoji da je dio orkestra, i da kao najmlađi treba da „krade” minute.
- Nikada nisam imao konkurenciju u mlađim kategorijama, prvi put se srijećem sa njom. I prija mi. Izvlači bolje iz mene, tjera me da jače treniram, da se trudim da uvijek pružam maksimum.
Što od njega i traži trener Duško Milić.
- Ukazuje mi na mnogo detalja, a detalji razlikuju dobrog od odličnog igrača. Mnogo sam naučio, a mnogo ću i da naučim. Zadovoljstvo mi je što mogu da radim sa takvim čovjekom, prije svega, i trenerom.
A kad smo već kod Milića... U pripremi za razgovor sa Lukom, na molbu da opiše njegove igračke karakteristike, trener Lovćena je lakonski uzvratio: „Pitaj ga kako igra odbranu”.
- Bila je moj najveći nedostatak - uz osmijeh uzvraća Vukićević.
- Ma koliko da dam golova, podijelim asistencija, traži od mene odbranu. Malo po malo i... Sada je mnogo bolje, to je segment u kome sam najviše napredovao.
Usvojio je rukometne temelje na kojima je izgrađena trofejna konstrukcija Lovćena.
- Kada se igra dobro u odbrani, ekipa raste. Naročito kada se postigne gol iz kontre, u kojoj trči samo jedan igrač, a ne šestorica. Puno je manje trošenja. Bez nje se ne pobjeđuje: odbrana je najvažnija.
„Najjači smo”
Prije sezone doživljavan je kao nebrušeni dragulj. Projektovano je da se postepeno „obrađuje”, dozirano dobija minutažu...
Ali, Gospodin Slučaj je upleo prste. Simović se povrijedio u uvodnom dijelu sezone i ostavio upražnjeno mjesto na desnom beku. Vukićević je zgrabio ponuđeno.
- Znao sam da će mi se prije ili kasnije otvoriti prostor, jer kad radiš svom snagom, vjeruješ u to, ulažeš sve što imaš, mora da ti se vrati. Tako sam se ponašao. Drago mi je da sam iskoristio šansu i tek treba da se dokazujem. Tek sam na početku.
Početak drugog dijela sezone Lovćen nije dočekao na poziciji na kojoj je navikao. Nakon 11. kola branilac titule je na drugom mjestu, sa istim brojem bodova kao i Komovi, od kojih je poražen u Beranama.
- Neobična je situacija da Lovćen nije bio prvi nakon prvog dijela. Veliki broj povreda (uz Simovića, odsustvovali su i Slobodan Bulajić, Miodrag i Radovan Stanojević, prim.a) uticao je na to. Vjerujem u nas, mislim da smo najkvalitetnija ekipa i najveći kandidat za osvajanje pehara na oba fronta. Moramo da nastavimo da radimo kako treba, posvećeno, bez obzira na snagu drugih.
Reprezentacija
U maju 2019. još je bio „samo” talenat Perpera i kadetske reprezentacije. Sedam mjeseci kasnije, u decembru, odradio je nekoliko treninga sa „lavovima”, u prvoj fazi priprema za Evropsko prvenstvo!
- Veliki motiv za mene. Kada se pojaviš sa njima na treninzima shvatiš kakvi su to igrači, koliki je nivo. Za mene, to je čast i jak podstrek za dalje, pokazatelj koliko treba da radim da bih ih dostigao.
U dvorani „Verde” nije radio sa selektorom Zoranom Roganovićem, koji je odrađivao obaveze u svom klubu, Guifu.
- Znamo se od ranije, bio sam na njegovom kampu, slušao savjete... U reprezentaciji sam radio svakodnevno sa direktorom Draškom Mrvaljevićem. Veliki je čovjek, čuo sam od njega mnogo korisnog.
Sa Mrvaljevićem se tokom februara družio u Atini. Kadeti su ponovo stigli do finala Mediteranskog prvenstva, u kome su poraženi od Španije.
- Nikada jači šampionat. Znali smo naš kvalitet i imali isti cilj kao i prošle godine, zlato. U finalu su odlučile dvije lopte; pošle su na njihovu stranu, mogle su i na našu. Sjajna uvertira za ono što nas čeka u avgustu.
Podgorica je domaćin Evropskog kadetskog prvenstva B divizije. A Luka i saigrači su zacrtali da budu prva reprezentacija u mlađim uzrastima koja je prošla u elitu.
- Spremni smo. Imamo zavidan broj međunarodnih utakmica. Praktično svi igramo Prvu ligu, i to zapažene uloge u svojim timovima.
A on je bio i te kako zapažen u Atini - sa 52 pogotka golgeter turnira.
- Drago mi je zbog priznanja, koje je plod ekipne atmosfere i rada. To je i priznanje za sve nas u timu i reprezentaciji, na čelu sa selektorom Božovićem i direktorom Mrvaljevićem.
Sjutra je novi dan
Pohvale sluša sa svih strana. Za svoju hrabrost, prodornost, prepoznavanje situacija, pregled igre... Da od silnih komplimenata ne poleti?
- Ne zadovoljavam se njima. Tek me čeka pravi posao. Ovo je samo pokazatelj da sam na dobrom putu i da treba da idem dalje.
Visinom (185 cm) ne odgovara predstavama desnog beka u modernom rukometu (što god značio taj izraz). Zbog toga su ga pratile i prate sumnje...
- Isključivo gledam na njih kao na dodatni motiv. Kada sam bio mlađi, to me je pogađalo, a sada potpuno zaobilazi. Ne mogu u timu ni da igraju tri dvometraša... Bombač, Zarabec, Sad, i još dosta njih imaju ispod 190 centimetara, a vrhunski su bekovi. Imam svoj put i zacrtan cilj i trudim se da puno ne obraćam pažnju na priče sa strane. Svakako, drago mi je kad čujem pohvale, ali, sjutra je novi dan.
