Početkom marta u Italiji apokalipsa je bila na pomolu, ali je ostatak Evrope živio normalnim životom.
Škole su radile, aerodromi, željezničke i autobuske stanice bile prepune putnika, kafići i noćni klubovi krcati, tržni centri radili punom parom pred 8. mart...
A onda je zlokobni koronavirus počeo da se širi kontinentom i 9. marta je stigla vijest iz Španije - dvojica rukometaša jednog drugoligaša su bila pozitivna na testu, a još sedmorica su stavljena u karantin. To za ljude u Crnoj Gori ne bi bilo toliko bitno, da u pitanju nije bio Trops Malaga, klub za koji igra 37-godišnji Cetinjanin Novica Rudović.
Jedan njegov saigrač je sa kolegama sa Medicinskog fakulteta bio na ekskurziji u Milanu krajem januara i donio virus koji hara Evropom. Zaražena su još četvorica, ali ne i naš internacionalac.
- Nisam imao strah za sebe, s obzirom na to da su nam doktori rekli da virus ne utiče na sportiste, jer imamo jak imunitet. Ali, kada je krenula priča na TV-u šta se sve događa, imao sam bojazan samo da mi virus ne krene na porodicu. Jeste da smo odmah stali sa treninzima, da sam bio u izolaciji i negativan na testu, ali mi nije bilo svejedno zbog djece i supruge. Srećom, niko od nas se nije zarazio - rekao je Rudović za „Vijesti”.
Vijest da su njegovi saigrači zaraženi je stigla prije 13 dana, a čini se da je od tada prošla vječnost, jer su događaji smjenjivali jedan drugi.
- Kada su oni zaraženi, u ostalim klubovima u Španiji nije bilo slučajeva koronavirusa. Mislio sam da se sve preuveličava, ali kako su dani odmicali i situacija postajala sve ozbiljnija, shvatio sam da je klub uradio pravu stvar što nas je odmah poslao kući i prekinuo treninge.
Malaga je jedan od epicentara koronavirusa u Španiji - 13. marta je prva žrtva u zemlji umrla baš u tom gradu, a četiri dana kasnije je preminuo 20-godišnji trener fudbalskog niželigaša Atletiko Portada Alte, Fransisko Garsija, koji je bio onkološki pacijent.
- Kada je objavljeno da su moji saigrači zaraženi, tek je počinjala prava epidemija u Španiji. Malaga je veliki, turistički grad, sa puno turista i veoma prometnim aerodromom, tako da je bilo neminovno da se ovdje pojavi virus. Znao sam da to za sportiste nije prepreka, da djeca imaju blage simptome, ali mi nikako nije bilo svejedno, posebno kad je počelo vanredno stanje.
Rudović je sa porodicom već 10-ak dana u karantinu.
- Prestali smo da treniramo prije dvije sedmice, a vanredno stanje je već osam-devet dana. Možemo da odemo samo do prodavnice, i to jedno iz porodice na svakih nekoliko dana. Naravno, sa rukavicama i maskom, a sugestija je da što manje vremena provodimo napolje. Mislio sam da ljudi neće to poštovati, ali su ulice puste. Bilo je puno turista, sada su svi ispraćeni kućama, a domaće stanovništvo se pridržava mjera. Svi su shvatili da se gube životi, pogotovo starijih ljudi. To, jednostavno, ne može da se izbjegne.
I kontrole su rigorozne.
- Policija non-stop patrolira. Auto ne smije da se upali, velike su kazne ako negdje krenete.
Crnogorski internacionalac ima dvoje djece, od sedam i tri godine, kojima je teško da sve vrijeme sjede kući.
- Djeca teško ovo izdržavaju, možemo i mi kad oni moraju. Iz kluba su mi poslali neke vježbe koje radim tri puta dnevno. Radim sklekove i trbušnjake, djeca me prate, pa to bude zabavno.
Karantinu se, međutim, ne bliži kraj...
- Kada je prekinuta škola, mislio sam da će biti na dvije sedmice, ali sam već dan-dva poslije toga shvatio da će biti duže. Sada su produžili pauzu sa 1. na 15. april, ali mislim da će trajati bar do kraja narednog mjeseca, da će se ući i u maj. Španske vlasti očekuju da će naredna sedmica biti najgora, a da će nakon toga situacija početi da se smiruje i da onda broj novozaraženih krene silaznom putanjom - zaključio je iskusni lijevi bek.
Uskoro dobijam pasoš, ostaću da živim u Malagi
Rudović je u Španiju stigao 2007. godine. U međuvremenu je odlazio u Portugal (Sporting), Francusku (Ivri) i Rumuniju (Steaua), ali se 2015. vratio. I vjerovatno će ostati da živi na Pirinejskom poluostrvu.
- Nostalgija me vuče ka Crnoj Gori, ali ne vidim da se mnogo šta promijenilo otkada sam otišao. Ovdje mi i supruga ima posao, djeca idu u školu i vrtić, a ja imam još godinu ugovora i vjerovatno ću početi da treniram neku djecu. Ovdje nam je život...
Uskoro bi trebalo da dobije i španski pasoš.
- Skoro 10 godina sam ovdje i stekao sam pravo na državljanstvo, a djeca su ga dobila automatski rođenjem. U novembru sam polagao i španski jezik, ali i poznavanje Ustava, što je, uz potvrdu da u Crnoj Gori nisam osuđivan, neophodno za državljanstvo.
Odgovaraju mu i ambicije kluba.
- Ova sezona će se vjerovatno prekinuti, a u narednoj nam je cilj da se vratimo u Asobal ligu. Malaga je evropska prijestonica sporta u 2020. godini i svi hoće da nam pomognu da uđemo u elitu. Priča se da će dovesti nekoliko isksunih igrača, kako bi Malaga kao 90-ih godina imala prvoligaša.
Uvijek mi je srce bilo puno kad sam igrao za Crnu Goru, te trenutke niko ne može da mi izbriše
Bivši igrač Lovćena, grčkog Dukasa, Vojvodine, Osijeka, Aratea, Oktavio Pilotesa, Gvadalahare, portugalskog Sportinga, francuskog Ivrija, rumunske Steaue i Puente Henila prati nastupe „lavova”.
- To ne mogu da izbjegnem. Mislim da je napravljena jako dobra priča. Čuo sam se sa Draškom Mrvaljevićem, mislim da je pravi potez napravljen s njim, Petrom Kapisodom i Zoranom Roganovićem posebno. On je mlad trener, ima energiju i ambiciju da napravi rezultat. Mora da im se da vremena da odrade dobar ciklus, da imaju kontinuitet nastupa na velikim takmičenjima. Imamo mali fond igrača i neophodno je da se svi uvijek odazivaju i da budu prava ekipa, a rezultati će morati da dođu. Za Crnu Goru je svaki odlazak na veliko takmičenje sjajan rezultat i mora da se isprati i podrži koliko god se može.
Rudović je igrao za reprezentaciju Crne Gore, ali je utisak da je mogao da ostavi znatno veći trag, jer je godinama igrao odlično u jakim ligama.
- I ja mislim da je moja generacija mogla više. Poslije Evropskog prvenstva u Norveškoj i generacije Alena Muratovića, Ratka Đurkovića, Kapisode, Gorana Đukanovića, Marka Dobrkovića i ostalih, mislim da je bilo vrijeme da puste nas ostale da vidimo gdje smo - Mladena Rakčevića, Marka Pejovića, Igora i Žarka Markovića, mene... Bilo je tada dosta promjena selektora, uvijek bi novi kretao sa najiskusnijima. Ne mogu da se žalim, uvijek mi je srce bilo puno kad sam igrao za Crnu Goru. Te trenutke niko ne može da mi izbriše, ponosim se njima, ali bih volio da ih je bilo više i da su bili bolji i ljepši.
