Miloš Kovačević je trener u barskom Prvom asu. Radi sa djecom, ponosan na generaciju 2006. godište. Ima 26 godina i profesor je fizičkog vaspitanja.
Ima licencu spasioca, koja mu omogućava da popuni budžet u ljetnjim mjesecima. Radi svaki dan. Od osam do 20 sati. Tako posljednjih šest sezona.
Bukvalno ne staje. Kaže da je posao vrlo zahtjevan, ali i lijep. Ima jaku emociju za sve što radi.
- Od malih nogu uvijek sam trenirao sport, između ostalog i rukomet duži vremenski period. Na osnovu toga opredijelio sam se da upišem fakultet za sport i fizičko vaspitanje u Nikšiću. Nakon završenih osnovnih i specijalističkih studija, i pripravničkog staža, upisao sam magistraturu koju sam završio za godinu. Shodno svom fakultetu i životu na moru odlučio sam sam da steknem licencu spacioca na vodi i uglavnom, u proteklih šest sezona, obavaljam ovu dužnost i još neke koje plaža zahtijeva. To jeste naporno, zato što se uglavnom radi po cio dan, ali je poziv lijep.
U sport je ušao i spontano i slučajno i...
- Ima elemenata i jednog i drugog, a ovaj angažman koji trenutno imam desio se slučajno. Uz svog najboljeg druga Marka Kneževića, koji je isto rukometni trener, počeo sam da se bavim po malo treninzima. Pomogao sam Marku u Mornaru 7. Na osnovu toga i poznastava dobio sam angažman u RK Prvi as. Obavljao sam ulogu pomoćnog trenera, ali shodno nekim dešavanjima ostao sam jedini trener u klubu i prihvatio dužnost prvog trenera, prije svega da ne bih iznevjerio momke koji su bili usred sezone i nijesu imali na koga da se oslone. Uspjeli smo korektno da završimo sezonu i započnemo sljedeću, kada sam se posvetio radu sa mlađim kategorijama.
Rad sa djecom je satisfakcija.
- Do toga je došlo spontano. U odnosu na to da sam mlađi trener vidio sam šansu za svoj napredak i za njihov. Shodno pozivu profesora fizičkog vaspitanja poznavao sam djecu iz škole, što mi je pomoglo. Sa njima sam drug, prijatelj, stariji brat, roditelj, sve po malo. Od starijih kolega dobijam zamjerke da sam im previše naklonjen. Međutim, u takvom odnosu vidim nešto što nisam imao kada sam trenirao i fudbal i rukomet. Sve što tada nisam dobio, pod znacima navoda, kao sportista, pokušavam da primjenim sada u radu. Mislim da mi to na neki način uspijeva, što pokazuju rezultati sa klincima 2006. godište. Ova generacija bila je među pretendentima za titulu. Međutim, korona nas je prekinula, iako smo uspjeli da ostvarimo zapažene rezultate.
Rad sa dječacima iz Bara Miloš planira za početak avgusta. Koliko je realno da na obje strane, u Sutomoru i Baru, na plaži i terenu, uskladi vrijeme:
- U razgovoru sa njima imam obećanja i vjerovanja da će svi iz ekipe, koja se prethodne godine takmičila, ostati sa mnom. Pokušaćemo uz neko pojačanje da napravimo lijepe rezultate, mada nijesu u tom uzrastu toliko ni bitni, ali su satisfakcija za samopouzdanje. E sad, što se tiče posla, rad svakako uzima veliku energiju, a probaću da treninge organizujem u večernjem terminu. Kao i prošle sezone vjerujem da ću se uskladiti. Važna je samo želja.
Detalji su važni u sportu.
- Neke određene stvari koje su bazične, ne samo za rukomet, uvijek dolaze u prvi plan. Nakon toga, znači kada djeca savladaju prirodne oblike kretanja i bazičnu motoriku, radi se na nadogradnji rukometne tehnike.
Od rukometnog poziva neće odustati, ali ima želju da se bavi pozivom za koji je učio.
- Nakon pripravničkog staža, opredijelio sam se za magistarske studije i drugi semestar te školske godine proveo sam kao saradnik za nastavu na Fakuletu za sport i fizičko vaspitanje. Jedan od predmeta, na koji sam bio angažovan, bio je rukomet. Imao sam ambicije da, možda, budem stalno angažovan, ali se to nije desilo. Što se tiče rada u školi, za sad imam iskustvo samo sa određenim brojem zamjena. Naravno da bih želio da radim sa djecom, jer ovo je divan poziv.
Sve u roku
- Fakulet sam upisao 2012. godine i zavšio kao jedan od tri studenta iz moje generacije koji su u roku diplomirali. Nakon toga sam odradio pripravnički staž i upisao magistarske studije i završio kao prvi diplomirani magistar iz svoje klase.
Sezonski rad i pomoć roditelja
- Prije nego što sam počeo da radim kao spasilac na vodi, bio sam pomoćni radnik na roštilju, radio sam i u prodavnicama, ali me taj način rada nije privlačio i natjerao me je da završim kurs spasioca. Upravo zbog toga da bih imamo posao koji mi psihički više odgovara. Shodno uspjesima iz srednje škole i rezultatima na prijemnom ispitu, moje osnovne i specijalističke studije finansirale su se iz budžeta. Jedini veći troškovi bili su smještaj i hrana u drugom gradu. Uz pomoć roditelja i rada tokom sezone uspio sam da izguram sve to na relativno pristojan način. Magistarske studije sam sam finansirao.
