Rukometna sezona je počela, brojne „lavice” blistaju širom Evrope, neke neočekivano „griju klupu”, ali jedno ime nedostaje. Ime Eme Alivodić.
Djevojka koja je sa 18 i po godina osvojila Ligu šampiona, kao najmlađa igračica Budućnosti u finalu 2015. protiv Larvika u Budimpešti, poslije dvije sezone u ĆSM Bukureštu odlučila je da pauzira. O tome se već mjesecima govorilo u rukometnim krugovima, a djevojka koja za dva mjeseca slavi tek 27. rođendan je odlučila da o tome konačno progovori za crnogorske medije.
Ema je kroz karijeru prošla mnogo lijepih, ali i teških trenutaka. Dvije komplikovane operacije prednjeg ukrštenog ligamenta i stres koji profesionalni sport nosi bili su faktori za ovakvu odluku.
- Nije mi dosadio rukomet, ali sam u jednom momentu osjetila prezasićenost. Psihički je bilo previše događanja - otvorila je dušu Alivodićeva.
Šta je najviše uticalo na tu odluku?
- Nema konkretnog razloga, možda to što u Bukureštu nisam dobila ono što je trebalo da dobijem, što me je sljedovalo. Naravno, nisam tražila ništa da mi se pokloni, već samo da mi se da ono što mi je pripadalo. Htjela sam i sebi da se posvetim, svom tijelu i zdravlju na drugi način.
Ni šanse da treći put igraš na olimpijskim igrama i na Svjetskom prvenstvu u januaru nisu mogle da utiču da promijeniš odluku?
- Teško mi je bilo, ali sam donijela odluku ranije mnogo prije kraja sezone.
Da li te je bronza na Evropskom prvenstvu malo pokolebala u toj odluci?
- Bila sam srećna zbog medalje, zbog svega što se dešavalo, ali se nisam predomislila. Medalja je mogla samo da mi da neki vjetar u leđa, ali nisam razmišljala o promjeni odluke. Htjela sam da budem kući, falila mi je porodica, moji ljudi, okruženje... Željela sam odmor, nisam htjela da mi i dalje sve bude isprogramirano, po planu. Htjela sam da živim slobodno.
Je li neko iz porodice pokušao da te ubijedi da promijeniš odluku?
- Jesu svi. Svima je bilo žao da u jeku, zenitu karijere prekinem. Svjesni su da je sve išlo dobro, ali su poštovali moju odluku.
Kada si definitivno odlučila da odeš na pauzu?
- Pred kraj posljednje sezone u Bukureštu. Valjda mi se sve skupilo - dvije operacije koljena, bolovi koje sam imala, više fizički, ali i ta nepravda... Smatram da nije trebalo da bude tako, a bilo je. Ne znam čijom ulogom, ali nemam tu moć, nisam neko ko može to da ispravi. Mogla sam samo svojim igrama, a kada sam dobijala priliku pokazivala sam da mogu i da bi trebalo da budem na terenu.
U rukometu se ponude dobijaju uglavnom krajem godine i u januaru. Je li ih bilo, da li si razmišljala da neku prihvatiš?
- Dolazile su do mene raznorazne, vrlo fine ponude, ali sam se od svega toga isključila. To mi je bio cilj, duboko sam ušla u razmišljanje da pauziram.
Šta bi moralo da se promijeni da se vratiš sljedeće sezone ili možda već u drugom dijelu ove?
- Ne mora ništa da se mijenja što se tiče bilo čega, niti klubova, niti trenera. Želim samo da se odmorim.
Sada, kad pauziraš, gledaš li Ligu šampiona? Kako ti se sve čini sa strane?
- Drugačiji je ugao svega. Do prošle godine sam igrala i bila maksimalno u tome, znala sam sve napamet. Sada, kao posmatrač, bez opterećenja gledam i lijepo mi je.
Ostvarila si dosta uspjeha tokom karijere, osvojila Ligu šampiona, bronzu na EHF Euru, imaš dva učešća na OI, tri puta si bila na svjetskim, četiri puta na evropskim prvenstvima. Šta ti je najupečatljiviji utisak iz dosadašnje karijere?
- Definitivno posljednje Evropsko prvenstvo i ta bronza. To je ispunjenje sna, srećna što sam bila dio te ekipe, što smo ostvarile takav uspjeh. To mi je najveća impresija karijere, budi u meni i dobre i teške momente. U tu medalju su stali osmijesi, i plač, i suze, i rad, i bol... Ta bronza je sve to.
Možete li Crna Gora to da ponovi?
- Zašto da ne, trebalo bi se samo boriti i ulagati u sebe, u kolektiv.
Sa tobom ili bez tebe?
- Vidjećemo. Vjerovatno ću se vratiti - uz osmijeh je poručila Alivodićeva.
Nina je bolja od mene
Emina sestra Nina Ramusović je jedan od najvećih bisera crnogorskog rukometa. U sezoni 2021/2022. je zaigrala Prvu ligu u dresu Nikšića, tada 14-godišnja djevojčica je često davala dvocifren broj golova, prošle na prva tri meča čak 55 puta zatresla mrežu, 76 puta u uvodnih pet kola, ali je potom doživjela tešku povredu koljena na utakmici sa Mornarom 7.
Kao i njena starija sestra, koja joj je uzor, i Nina je morala na operaciju prednjeg ukrštenog ligamenta. Ali, svega devet mjeseci nakon teške povrede, vratila se na teren i bila jedna od najzaslužnijih što se kadetska reprezentacija Crne Gore domogla mjesta među osam najboljih u Evropi.
Sada igra za Rudar, filijalu Budućnost Bemaxa, u čijem dresu je na debiju u EHF Evropskom kupu, protiv slovenačke Litije, dala šest golova.
- Super se vratila, dobro igra i daje sve od sebe. Volim kod nje što je radna, posvećena je rukometu. Ne bih previše pričala, karijera je ispred nje i veliki i mukotrpan rad. Put je posut trnjem. Svaki put do uspjeha je težak, znam jer sam prošla kroz to, znam koliko je teško doći do uspjeha. Kao sestra, želim joj svu sreću, da bude istrajna i da daje maksimum u svakom momentu - kaže Ema.
Kada uporediš vas dvije sa 16 godina, koja je bolja?
- Ona je bolja i baš sam srećna zbog toga. Svakako, razlika je između nas, jer igramo različite pozicije, a i vrijeme je drugačije. Ali, bolja je, tu nema dileme.
